Jasno mi je, ne zaslužujem svoj dah.
Umesto mene je mogao da se rodi
neko ponosniji i neko bolji,
ko će uhvatiti talas postojanja
svakim otkucajem svog srca.
On ne bi samo spuštao glavu,
on bi znao da je deo mašine
koju ne može da kontroliše.
Ne bi pokušavao sebično svet
da zarotira u svom pravcu.
On bi imao jasan plan, svoju strast.
Medicinski fakultet na primer,
možda bi bio najbolji advokat.
Imao bi ženu, decu, unuke,
hektare komšijske dedovine.
On nije kao ja, nipošto,
nije od samoće napravio biznis.
Ne zapostavlja sebe, druge,
ne zaboravlja svoje stihove,
ne prepušta se sudbini.
Kad porastem želim da budem on.
Niko me ne zaustavlja u tome,
sem njega i sem mene.
Možda se baš sutra probudim
u njegovim iznošenim cipelama.