Amigdala

Grad udiše senke,
Semafori su putokaz,
patikom pravo u blato.
 
Beži od mene!
preobraziću nas ponovo
do neprepoznatljivosti.
 
Leto tako lako truli.
U ucrvljanom krevetu
ne sanjam talog –
 
On mili po koži
na kojoj nosim
tvoje pramenove.
 
Člankovitog ljubavnika,
samačkog smognjišta,
posetioca amigdale.
 
Talasi-vlasi lome
pučinu posteljine,
 
Svetioničarim za dvoje.