Žica

Čija je krivica što sam žici dao lice,
donirao puls i stvorio telo?
 
Rekoh sebi: neću slati ljubavna pisma
u obliku aviončića koji lete preko tuđeg neba
 
Ali nisam znao šta mi je potrebno jer
Dodiri su samo lomljivi momenti,
ne traju večno
Vrtloge u utrobi stvara pomisao
da mogu postati crv u tvojoj jabuci, ili pak
ostati ptica upetljana među optičkim kablovima.
 
Sve mi se čini, zapamtićeš me
kao pikavac na cipeli, a ja tebe kao iskricu
Sevnuto svetlo na mestima gde žica varniči, ili
kad se ugasi svetlo telefonskog ekrana.